Danas, u utorak, 4. maja 2010. godine u Osnovnoj školi “Osman Nuri Hadžić” održao sam dva predavanja iz ciklusa besplatnih predavanja o sigurnosti djece na internetu. Jedno predavanje bilo je namijenjeno učenicima, a drugo roditeljima.
Nikad nisam bio u gorem izdanju, ovo mi se nije do sada desilo, nezadovoljan sam svojim nastupom. Žao mi je, ali tako je, ovo je moja škola, duga priča…
Učenik sam ove škole, za nju me vežu mnoge uspomene iz najtežeg perioda u životu, u životu mog naroda i zemlje, grada i naselja, životu moje škole, dragih ljudi i mene…
One nesretne 1992, prije skoro tačno 18 godina posljednji put sam bio u školskoj zgradi, i ako se dobro sjećam, taj dan sam u školu pošao sa Adnanom Hodžićem. Adnan nije preživio prvu ratnu godinu, poginuo je od granate zajedno sa mlađim bratom Mirzom i jednom djevojčicom; Adnanovi i Mirzini roditelji ostali su bez svoje djece, ja sam ostao bez dobrog prijatelja.
U ratu je školska zgrada bila naša linija, duboko isturena, zafrkana, tako da nisam nikada. čak ni u tim ludim godinama otišao tamo, mada mi je padalo na pamet. Igrali smo se i družili u susjednim zgradama, nedaleko, nekih 200 metara od škole. A išli smo i u školu, nastava je obavljana u podrumima, nije bilo loše, kratki časovi, kraće školske godine i tako…
Kad smo završili osmi razred, bila je 1994 godina, u podrumu jedne zgrade blizu škole smo obnovili uništeni kafić i kao proslavili maturu. Na dnu teksta je spisak “maturanata” pisan te ‘94-te.
Poslije rata školska zgrada je obnovoljena ali je ostala na liniji razgraničenja entiteta: škola je pripala nama, a iza ograde je manji BH entitet. Godinama tuda prolazim, tu živim, ali nikada u ovim 18 godina nisam ušau u zgradu moje škole. Sve do danas.
A onda su navrle uspomene…
Molim Boga Milosnoga da đaci koje sam danas tamo sreo prožive sretno djetinjstvo, našim poginulim da dadne blagodati Boljg svijeta, a nama koji smo preživjeli, a On to može, On sve može, da zacijeli ranjene duše…
One nesretne 1992, prije skoro tačno 18 godina posljednji put sam bio u školskoj zgradi, i ako se dobro sjećam, taj dan sam u školu pošao sa Adnanom Hodžićem. Adnan nije preživio prvu ratnu godinu, poginuo je od granate zajedno sa mlađim bratom Mirzom i jednom djevojčicom; Adnanovi i Mirzini roditelji ostali su bez svoje djece, ja sam ostao bez dobrog prijatelja.
+1
Education begins at home. One does not only acquire knowledge from a teacher; one can learn and receive knowledge from a parent, family member and even an acquaintance. In almost all societies, attending school and receiving an education is extremely vital and necessary if one wants to achieve success
k7hRNc uamedvrgbnrx, [url=http://uulbcfxgmziw.com/]uulbcfxgmziw[/url], [link=http://gaufnepayjky.com/]gaufnepayjky[/link], http://yuyehbktyzkr.com/
Hey there, This write-up is rather educational and fun to read. I am a huge follower in the points blogged about. I also adore reading the comments, but it seems as being a great deal of readers must stay on topic to try and add anything on the original topic. I would also encourage all of you to bookmark this post for your most utilized service to aid get the word out. Thanks
Hi there can I quote some of the insight from this post if I link back to you?